POTREBNA “NULTA TOLERANCIJA” PREMA STRADANJU DJECE U PROMETU

Cestovni je promet sustav koji su osmislili odrasli pa su, shodno tome, i „pravila igre“ uglavnom prilagođena odraslim osobama. Djeca se, zbog svojih psihofizičkih osobina, u tom sustavu teže snalaze osobito kada se pojavljuju kao samostalni sudionici u prometu. Zabrinjavaju, međutim, i podaci o velikom broju djece koja stradavaju kao putnici u vozilima.

 

Prema informacijama iz banke podataka sustava CARE (European Road Accident Database) godišnje na cestama Europske unije smrtno strada više od 1100 djece (djeca do 15 godina starosti) a više od 100.000 ih je ozlijeđeno.

Prema podacima MUP-a Republike Hrvatske u našoj je zemlji 2009. godine poginulo 21 dijete, 228 ih je teško a 1301 lakše ozlijeđeno (djeca do 13 godina starosti). Stoga ne čudi da je jedna od temeljnih strateških aktivnosti Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa za period od 2006. do 2010. godine i...“zaštita djece, mladih i najranjivijih sudionika u prometu;“

Usprkos pozitivnim trendovima vezanim uz stradavanje djece posljednjih godina smatram da je ovom problemu potrebno prići uz primjenu pravila tako zvane „nulte tolerancije“. To znači da sustav treba osmisliti na način da se stradavanje djece u cestovnom prometu potpuno eliminira, barem u segmentu smrtnog stradavanja. Ovakav pristup zahtijeva sinergijsko djelovanje svih subjekata pa, ukoliko je to potrebno, donošenje posebne strategije za eliminaciju svih uzroka koji doprinose pogibiji djece. U tom smislu posebnu pozornost treba posvetiti preventivi jer se upravo provođenjem preventivnih aktivnosti na svim nivoima (edukacija djece, edukacija roditelja o načinima optimalnog prijenosa znanja svojoj djeci, edukacija osoblja u dječjim vrtićima i osnovnim školama, preventivne mjere i zahvati tehničke i kontrolne prirode u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola, podizanje svijesti vozačke populacije o potrebi zaštite najmlađih u prometu...) mogu kratkoročno, a osobito dugoročno postići najbolji rezultati.

Jedno moje osobno iskustvo učinilo me posebno osjetljivim na stradanje djece u prometu a poučno je obzirom na temu o kojoj govorimo, osobito vezano uz preventivne aktivnosti. Prije dvadesetak godina, kao instruktor vožnje, kretao sam se Horvaćanskom ulicom u smjeru zapada. Negdje u blizini osnovne škole, primjetio sam policiju koja je regulirala promet. Očito, radilo se o prometnoj nesreći. Prilazeći bliže školi ugledao sam stravičan prizor. Na kolniku je ležalo malo tijelo prekriveno bijelom plahtom. Jedan se dječji život ugasio na najgori mogući način. Na asfaltu, u sred bijela dana, u tako zvanim idealnim uvjetima odvijanja prometa. Kroz glavu, dakako, u tom trenutku prolaze tisuće misli. Još malo prije su roditelji poslali to dijete u školu, pred njim je bio cjeli jedan život, tisuće mogućnosti...a u djeliću sekunde srušio se jedan svijet. Zašto se to dogodilo, tko je kriv, što se moglo uraditi da se ova tragedija izbjegne...?

Nekoliko dana nakon ove tragedije, ponovno sam se kretao Horvaćanskom. Sada je ulica izgledala sasvim drugačije. „Ležeći policajci“, vertikalna i horizontalna signalizacija...uglavnom, sve moguće mjere za zaštitu pješaka. Moja je prva, nesvjesna reakcija bila...prekasno! Zar je trebalo čekati na nesretan slučaj da bi se prišlo primjeni mjera zaštite?

U međuvremenu dosta se učinilo na prometnoj preventivi, osobito u domeni zaštite djece u prometu. Ipak, mnogo toga još valja učiniti. Što i kako, pitanje je sad ili, da se poslužimo čuvenom rečenicom Presvetloga iz „Gruntovčana“...“dečki, kaj smo ve čineći?“

U prvome redu, potrebno je poduzeti više u cilju edukacije roditelja, podučiti ih na koji način osposobiti svoje dijete za sigurno ponašanje u prometu. Navike (pozitivne ili negativne) koje se stvaraju u najranijem djetinjstvu ostaju, uglavnom, trajno „upisane“ u memoriju. Nadalje, s prometnom edukacijom valja započeti već u dječjim vrtićima i to planski, prema unaprijed osmišljenim programima. Edukacija se djece zatim nastavlja u prvome razredu osnovne škole i, kasnije, u višim razredima. Zadaća je policije i ostalih koji profesionalno brinu o cestovnoj sigurnosti detektirati (i potaći sanaciju) crnih točaka, dakle lokacija na kojima su djeca posebno ugrožena i to, dakako, prije nego što se neka nesreća dogodi. Potrebno je kontinuirano provoditi akcije i aktivnosti vezane uz optimalnu zaštitu djece kao putnika u vozilima te podizati svijest cjelog društva o potrebi veće zaštite najmlađih sudionika u prometu.

Osobito je važno postaviti jasne, precizne ciljeve kako bi se i provedba mjera mogla optimalno pratiti. Treba dakle, odrediti precizne „indikatore uspješnosti“ putem kojih se adekvatno valorizira svaka akcija, aktivnost ili mjera. Zalažem se, dakle, za donošenje posebne strategije koja bi ciljano težila nultoj stopi pogibije djece kao sudionika u prometu na našim cestma.

 

 

MP